Prvić je prvi otok do vodičkog kopna, udaljen tek 1000 m. Naseljen je s dva slikovita, tipična mediteranska sela s kamenitim kućama i uličicama, Prvić Šepurine i Prvić Luka, s dvjestotinjak stanovnika u svakom. Radi svoje autentičnosti, zaštićeni su kao kulturna cjelina.

Otok obiluje lijepim prirodnim plažama i pitomim terenom otoka, s prisutnim tragovima obradivih površina koja svjedoče o Prvićanima kao vrijednim zemljoradnicima koji su uz sam otok obrađivali i širok pojas prekomorskih posjeda.

Danas je Srima suvremeno turističko naselje spojeno s Vodicama, no područje je bilo nastanjeno već u pretpovijesnom i antičkom dobu.  Na lokalitetu Srimska lokva, pronađeni su arheološki nalazi dviju jednobrodnih bazilika, među stanovništvom poznate kao Prižba. Nazivaju se i crkve blizanke s obzirom na to da su sagrađene jedna uz drugu.

Upravo na Srimi su stanovnici Prvića imali vinograde, pa je iz tog doba ostao pravi dragulj suhozidne baštine, skriven pogledu s mora “Domaćinova bunja” s visinom preko 5 m. Građena je kako bi vlasnicima pružala smještaj kada se radi poslova moralo duže boraviti u vinogradu, izvan matičnog otoka Prvića.

Zlarin nazivaju Zlatnim otokom, jer se vjeruje da mu ime potiče od latinske riječi zlatni.

Zovu ga i “Zeleni otok” zbog šumovita izgleda, odsutnosti  automobila i jer je prvi “otok bez plastike” u Hrvatskoj.

Zlarin je ipak najpoznatiji kao otok koralja zbog tradicije lova i obrade koja seže u 14. st. Na otoku se nalazi muzej koji prikazuje tradiciju koraljarstva na Zlarinu i ekosustava šibenskog arhipelaga.

Jadrija je prva šibenska plaža, gradska četvrt i spomenik kulturne baštine.

Nalazi se na ulazu u Šibenski kanal, na poluotoku nastalom nasipanjem 1922., kako bi se otočić Sv. Andrija spojio s kopnom.

Dominantnu vizuru joj daje svjetionik u funkciji čija je gradnja započela još 1816. za vrijeme Austro-ugarskog carstva. Sagrađen je u sklopu podizanja sustava svjetionika na istočnoj obali Jadrana kojim se željela osigurati sigurnost trgovačkih morskih ruta.

Dovršen je 1871. godine.

Kanal sv. Ante, jedini je morski put do Šibenika. Zaštićen je 1974. godine kao prirodni fenomen radi svoje krajobrazne vrijednosti.

Kanal je osobit po šumama alepskog bora i hrasta crnike, vegetaciji od oko 600 biljnih vrsta, i podmorju od 56 vrsta školjkaša i obilju ribe. Glavno obilježje reljefa je krš.

Dug je nešto više od 2000 m, širok 220 m i dubok 40 m. U prošlosti je imao dvije kule između kojih se zatezao željezni lanac i neprijateljskim brodovima branio ulaz u grad.

Zbog male širine kanala, promet većih brodova je reguliran semaforom.

Ova tvrđava pod zaštitom UNESCO-a je jedan od najznačajnijih mletačkih fortifikacijskih objekata izvan Venecije, podignuta u svrhu obrane od Osmanlija. Slovi za jednu od najljepših tvrđava na Jadranu. Sagrađena je na otočiću Ljuljevcu do kojeg su ljudi s vremenom nasuli put te je prilaz tvrđavi moguć i kopnenim putem.

U vrijeme njene gradnje, 1540. godine koštala je kao polovina Dalmacije, 40 000 dukata. Graditelji tvrđave su ugledna venecijanska obitelj Sanmicheli.

U kanalu se nalazi špilja sv. Ante opata koja je od Srednjeg vijeka služila kao kapelica.

U njoj su živjeli i pustinjaci, među kojima i zadarski plemić Jeronim Detrico koji je tu i pokopan 1615. godine. Od crkvene opreme se sačuvala jedno kamenica u koju iz stijene kapa voda. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu su bili smješteni topovi, a u SFRJ se pećina nastavila koristiti u vojne svrhe.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka je započela prokapanje morskog tunela u živoj stijeni koji je trebao služiti za smještaj “Schnellboot-ova”. Ljudi su stoga tunel popularno nazvali “Hitlerove oči”. Kada je nakon rata ostala samo prokopana stijena, tunel je pod svoje preuzela vojska poslijeratne Jugoslavije, izbetonirala ga i koristila za patrolne čamce.

Šibenik se, kao jedan od povijesnih hrvatskih gradova, prvi put spominje sredinom 11. stoljeća u ispravi kralja Petra Krešimira IV.

Vizurom dominiraju njegove četiri utvrde: sv. Nikola, sv. Mihovil, sv. Ivan i Barone.

Od sakralnih spomenika, od kojih grad broji 24 crkve i šest samostana, iz daljine posebno privlači prizor katedrale sv. Jakova, jedinstvenog spomenika europske sakralne kulture. Katedrala je u cijelosti sagrađena od kamena, bez upotrebe drugih materijala i rad je Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, stavljena pod skrb UNESCO-ove svjetske baštine.

Na jednom od uzgajališta školjaka, na putu do Krke, zastajemo da bismo prikupili dagnje koje u ovim krajevima zovemo “pidoće”. Degustirati ćete svježe, netom izvađene školjke, pripremljene na brodu kao specijalitet podneblja. Dagnje se pripremaju na buzaru na jednostavan, tradicionalan način s kojim najbolje dolazi do izražaja njihov izniman okus.

Po konstrukcijskim značajkama spada u vrhunske domete svjetske mostogradnje.

Poseban je zbog armiranobetonskog luka koji je prvi na svijetu u cijelosti izveden konzolnim postupkom, bez skele oslonjene o tlo.

Luk je načinjen betoniranjem odsječaka od 28 m na čeličnoj skeli koja je vješaljkama bila preko vrha stupa nad petom luka sidrena u upornjaku na kraju mosta.

Do puštanja ovog mosta u promet šezdesetih godina 20. st, promet između mjesta se odvijao pomorskim putem.

Zaton je naselje na rubu istoimenog zaljeva koji spaja bočato Prokljansko jezero sa Šibenskim zaljevom. Na ovome području ima izvora slatke vode uz samu obalu, pa se slanost mora ne osjeća, a u krajoliku se već opaža blizina rijeke. Do gradnje Šibenskog mosta šezdesetih godina 20. stoljeća, Zaton je sa Šibenikom bio povezan redovnom brodskom linijom.

Prokljanski kanal se proteže od Šibenika do ulaza u Prokljansko jezero.

Najveća dubina mu je točno ispod Šibenskog mosta i iznosi 36 m. Ovdje su na dvije lokacije smještena uzgajališta bijele ribe (orada i brancina), te na desetak lokacija uzgajališta dagnji (pidoća) koje su zbog miješanja slatke i slane vode te biljnog planktona među najkvalitetnijima u Hrvatskoj.

Prokljansko jezero, površine 11 km2, drugo je po veličini u Hrvatskoj, nastalo u donjem toku rijeke Krke koja se susreće s ušćem rijeke Guduće. Zbog kontakta s morem, voda je u donjim slojevima slana, a u površinskom sloju slatka. Stoga ga nazivaju i Prokljansko more.

Na sjevernom dijelu je jezero jako plitko, 1-2 m, a u južnom dijelu doseže dubinu od 25 metara. Prirodni je fenomen kriptodepresije što znači da mu je površina iznad razine mora, a dno ispod razine mora.

“Gavanovim dvorima” se naziva mjesto na Prokljanskom jezeru, gdje su pored povijesnih ostataka zidina, po kazivanju lokalnih stanovnika, pronađeni ulomci mramora, urešenog kamenja, rimskih opeka, olovnih cijevi i nakita. Prema legendi, ohola bogata žena, “gavanuša”,  tri puta je grubo otjerala anđela prerušenog u prosjaka,  te je anđeo potopio njene  dvore i tako je nastalo Prokljansko jezero.

*gavan= bogat, nadmen, ohol čovjek

Most Krka je lučni armiranobetonski most preko Krke, dug 391 m, namijenjen cestovnom prometu. Kako se nalazi u blizini Nacionalnog parka, u svrhu očuvanja okoliša, konstruiran je s u cijelosti zatvorenim sustavom odvodnje. Oborine onečišćene prometom kontrolirano se odvodnjavaju, te se tek nakon obrade u posebnim sustavima, nakon pročišćenja ispuštaju u okoliš.

Skradin je najstarije naselje u Šibensko-kninskoj županiji, na rubu Prokljanskog jezera. Rano je naseljen u pretpovijesno, liburnsko i rimsko doba. U hrvatskom srednjovjekovlju se vezuje uz bribirske knezove Šubiće. Kasnije dolazi pod vlast Venecije i Turaka.

Današnje obrise grad dobiva u 18. i u 19. stoljeću. Kao destinacija je omiljen nautičarima i ljubiteljima romantičnih mjesta na kojem se ugodno osjeća blagodat vodom bogatog kraja i osvježavajuća blizina rijeke Krke.

Skradinski most je izgrađen je 1953.godine te označuje jugozapadnu granicu Nacionalnog parka i početak ulaza u park. Na njegovom mjestu je nekoć bio željezni most, srušen u Drugom svjetskom ratu. Prolaskom ispod mosta ulazi se u kanjon koji je nekoć služio za promet lađa iz cijele Dalmacije koje su prevozile žito mljeveno u vodenicama na Skradinskom buku. Danas je to veličanstvena staza zelenila koja vodi do Skradinskog buka.

Skradinski buk je zadnja, sedma i najduža sedrena barijera na Krki. Taloženje vapnenca i rast sedrenih slojeva ovdje je prouzročilo ujezerenje vode rijeke Krke do Roškog slapa i tri kilometra donjeg toka rijeke Čikole, te stvorilo jedan od najimpresivnijih krajobraza Nacionalnog parka. Preko 17 stepenica Skradinskog buka, raspoređenih na 800 metara dužine, zajedno se prelijeva voda rijeka Krke i Čikole. Širina slapa je od 200 do 400 metara, a ukupna visinska razlika 45,7 m.

Skradinski buk možete obići drvenim, vijugavim stazama laganom šetnjom od sat vremena kroz osvježavajuću hladovinu bujnog mediteranskog i submediteranskog raslinja. Ovo je mirno i opuštajuće iskustvo upijanja zvukova, mirisa i vidika ovog jedinstvenog ekosistema.

Oblici sedre koje na Skradinskom buku možemo vidjeti su: pragovi, sedreni otočići, zastori, barijerice, polušpilje, špilje i brade. Promatranje lica sedre Krke, iz neposredne blizine, moguće je zahvaljujući ugodnim drvenim pješačkim stazama koje vode preko rijeke.

Kakav je nekad bio tradicijski život na Krki možete razgledati u kompleksu obnovljenih vodenica iz 19. stoljeća koje sadrže mlin za žito, stupe čekićare za omekšavanje vune i prekrivača, kovačnicu i tradicionalnu “kužinu”. One su važan spomenik šibenskog kraja kao jedan od glavnih izvora ekonomske snage grada Šibenika. U njima se mljelo žito iz brojnih gradova duž cijele obale Jadrana.

Hidroelektrana Jaruga je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Rađena je prema nacrtima Nikole Tesle. Zahvaljujući njenoj izgradnji 1895. godine, grad Šibenik je dobio javnu rasvjetu i izmjeničnu struju u kućama prije svih u svijetu. Sagrađena je ispod slapa i danas je na Skradinskom buku izložena jedna od turbina prve hidroelektrane. Neposredno kraj prve, deset godina kasnije, izgrađena je i druga hidroelektrana Jaruga II, koja radi i danas.